Ježić i jabuka koja se kotrljala
Originalna priča Čudesne Šume · 2 min
Najljepše je kad priču čitate vi 💛
S grane stare jabuke pala je velika crvena jabuka – tup! – ravno pred Ježića.
„Hvala ti, jabuko, lijepa i sočna, s tobom će večera biti raskošna!“ rekao je Ježić i skinuo šeširić.
Pokušao ju je gurnuti nosom. Jabuka se otkotrljala – ali na krivu stranu, niz brijeg. Ježić je trčao za njom: tapka-tapka-tapka. Jabuka je stala u jarku.
Pokušao ju je podići šapama. Bila je preteška. Pokušao ju je nositi na glavi. Pala mu je preko nosa.
Medo Trapko gledao je iza drveta i smijao se. „Ježiću, to ti nikad neće uspjeti! Jabuka je veća od tebe!“
Ježić je sjeo, obrisao znoj ispod šeširića i razmislio. Pa se nasmiješio. „Medo, gledaj!“
Legao je na leđa, sklupčao se u kuglicu i – hop! – otkotrljao se preko jabuke. Bodlje su se zabile u koru i jabuka je ostala na njegovim leđima.
Ježić je ustao, s jabukom na leđima kao s crvenim šeširom. „Tko se smije zadnji, ima jabuku za večeru!“
Medo je zapljeskao. „Ježiću, ti si najpametniji jež u šumi!“
„Nisam najpametniji“, rekao je Ježić. „Samo nisam odustao. A za to što si se smijao – dobit ćeš pola jabuke, da te nauči!“
I tako su te večeri dijelili jabuku pod bukovom kladom i smijali se zajedno.
🌳 Kraj 🌳
🌱 Mala pouka
Kad ne uspiješ iz prve, nasmij se i probaj drukčije.
💬 Razgovarajmo
- Zašto se jabuka stalno otkotrljala?
- Kako je Ježić napokon donio jabuku kući?
- Što si ti morao/morala probati više puta dok nije uspjelo?
