Žabac Kreko i najglasnije kreketanje

Originalna priča Čudesne Šume · 2 min

Najljepše je kad priču čitate vi 💛

Svake ljetne večeri žabe iz lokve kod vrbe pjevale su svoj koncert. Kre-kre, kre-kre!

Žabac Kreko htio je biti najglasniji. Napuhao je obraze kao balone i zakreketao: „KREEEEE-KREEEEEE!“

Ostale žabe su ušutjele. Kreko je bio zadovoljan. „Jeste li čuli? Ja sam najglasniji!“

Sljedeće večeri kreketao je još jače. I sljedeće. Žabe su se jedna po jedna povukle u trsku i više nisu pjevale.

Jedne noći Kreko je kreketao sam. Kreketao je i kreketao, ali nitko nije odgovorio. Lokva je bila tiha i prazna.

Na granu vrbe sletjela je sovica Hu. „Kreko, zašto pjevaš sam?“

„Ne pjevam sam. Pjevam najglasnije.“

„Pa da“, rekla je Hu. „Zato ostali više ne pjevaju. Ne čuju sami sebe.“

Kreko je ušutio. I tada je prvi put čuo noć: cvrčke u travi, vjetar u vrbi, potok među kamenjem.

Ispod vrbe, kornjača Tvrdica je pjevušila: „Svaki glas je dio pjesme, nijedan sam ne može.“

Sutradan je Kreko otišao do žaba u trsci. „Hoćete li pjevati sa mnom? Obećavam, neću biti najglasniji.“

Te večeri iz lokve se opet čuo koncert. Kre-kre, kre-kre – i to je bio najljepši koncert tog ljeta.

🌳 Kraj 🌳

🌱 Mala pouka

Najljepše nije biti najglasniji, nego pjevati zajedno.