Ježić i velika zima
Originalna priča Čudesne Šume · 2 min
Najljepše je kad priču čitate vi 💛
Kad su pali prvi mrazovi, Ježić počeo je zijevati. Zijevao je ujutro, zijevao u podne, zijevao navečer.
„Vrijeme je“, rekao je prijateljima. „Ježevi zimi spavaju. Vidimo se u proljeće.“
Vjeverica Rita je zaplakala. „Cijelu zimu bez tebe? Tko će nas pozdravljati u stihovima?“
I Medo Trapko je zijevao. „I ja idem spavati. Ali meni neće biti dosadno – spavat ću.“
Zeko Hop bio je tužan. „Nedostajat ćeš nam, Ježiću.“
Ježić je skinuo šeširić i stavio ga Zeki na glavu. „Pričuvaj mi ga. Kad ga vidiš, sjeti me se. A kad proljeće dođe, vrati mi ga.“
Prijatelji su mu pomogli napuniti kućicu suhim lišćem – debelim slojem, da mu bude toplo. Ježić se uvukao, sklupčao u kuglicu i promrmljao: „Laku noć, prijatelji, i do proljeća…“ I zaspao.
Cijelu zimu Zeko je nosio šeširić. Rita je svaki tjedan provjeravala je li kućica pokrivena snijegom, da ne bude hladno. A Zeko je svako jutro govorio kladi: „Dobro jutro, Ježiću.“
Kad se otopio snijeg i procvjetale prve visibabe, iz klade se začulo zijevanje. Izašao je Ježić, raščupan i pospan.
Zeko mu je pružio šeširić. Ježić ga je stavio, naklonio se i rekao: „Dobro jutro, šumo mila, proljeće si dočekala!“
🌳 Kraj 🌳
🌱 Mala pouka
Rastanak nije zauvijek – prijatelji se čekaju.
💬 Razgovarajmo
- Zašto Ježić spava cijelu zimu?
- Što su mu prijatelji obećali?
- Kako se osjećaš kad nekoga dugo ne vidiš?
