Ježić i zalutali leptir
Originalna priča Čudesne Šume · 2 min
Najljepše je kad priču čitate vi 💛
Jednog ljetnog jutra Ježić našao je na pragu svoje kućice leptira. Bio je žut kao maslačak, ali nije letio. Samo je sjedio i drhtao, a krila su mu bila mokra od rose.
„Jadan mali“, rekao je Ježić. Pažljivo ga je stavio na list i unio u kućicu, na najtoplije mjesto.
Leptir se polako ugrijao. Krila su mu se osušila i zasjala. Ježić ga je gledao i bio je jako sretan.
„Ostani sa mnom“, rekao je. „Bit ćeš moj prijatelj. Imat ćeš svoj kutak i svoj listić.“
Ali leptir je počeo lupkati krilima o zid kućice. Lup, lup, lup. Gledao je kroz prozorčić prema suncu i cvijeću.
Ježić je uzdahnuo. Znao je kako je to kad nekoga nešto vuče kući. On je volio svoju kućicu pod kladom. A leptirova kućica bila je cijela livada.
Uzeo je leptira na vrh nosa i iznio ga van. „Idi“, rekao je. „Ondje je tvoj dom.“
Leptir je zatreperio i poletio, sve više i više, do najljepšeg cvijeta na livadi.
Ježić je skinuo šeširić i mahnuo njime za njim. Malo mu je bilo tužno. Ali od toga dana, svako jutro, kad bi izašao iz kućice, na njegovu šeširiću sjedio bi žuti leptir – samo na trenutak, kao da kaže: „Dobro jutro, prijatelju.“
🌳 Kraj 🌳
🌱 Mala pouka
Ponekad najviše pomažemo kad nekoga pustimo da ode slobodan.
💬 Razgovarajmo
- Zašto je Ježić htio zadržati leptira?
- Što je leptiru trebalo?
- Kako se ponašaš prema malim životinjama koje sretneš?
