Ružno pače

Bilo je ljeto. Žito je bilo žuto, trava zelena, a na obali seoskog ribnjaka, skrivena među lopuhom, mama patka sjedila je na jajima. Sjedila je i sjedila, dan za danom, i grijala ih svojim mekim perjem. Druge patke radije su plivale i brčkale se u vodi nego da je posjete, ali mama patka nije odustajala. Znala je da će se njezina djeca uskoro izleći.

Mama patka: „Hajde, dječice moja, izađite već. Mama vas jedva čeka.“

I onda se začulo: krak! Pa još jednom: krak, krak! Iz ljuski su izvirile male žute glavice.

Pačići: „Kako je svijet velik!“

Mama patka: „Jedan, dva, tri, četiri… A ovo najveće jaje? Još nije puklo.“

Mama patka je strpljivo sjela natrag. Napokon je i veliko jaje puklo: kraaak! A iz njega je izašlo veliko, sivo, nespretno pače s dugim vratom.

Pače: „Pi… pi? Jesi li ti moja mama?“

Mama patka: „Baš si velik… Ali moj si, i volim te.“

Mama patka povela je svoju djecu u dvorište, da ih pokaže svima. Pačići su hodali u redu, jedan za drugim, gega-gega, a sivo pače posljednje, malo nespretno, jer su mu noge bile duge, a vrat još duži. Ali stanovnici dvorišta nisu bili ljubazni.

Stara patka: „Kvak! Kakvo je to? Kako je ružno! Pogledajte mu vrat!“

Koka: „Kokodak! Preveliko je! Presivo je! Ne pripada ovamo!“

Pačići: „Ružno pače! Ružno pače!“

Mama patka: „Pustite ga na miru! Dobro pliva i dobrog je srca!“

Ali rugalice nisu prestajale. Svaki dan bilo je isto: guranje, gakanje i smijeh. Pače je pognulo glavu. Nije znalo zašto je drukčije, i od toga ga je zaboljelo malo srce.

Pače: „Nitko me ovdje ne želi. Otići ću daleko, gdje nikome neću smetati.“

I jednog ranog jutra, dok su svi još spavali, pače je tiho otišlo. Preskočilo je ogradu, prešlo polje i nestalo u visokoj travi. Iza njega je ostao ribnjak, mamino gnijezdo i jutarnja magla nad vodom.

Lutalo je močvarama i livadama. Jednog dana iznad njega je preletjelo jato divljih gusaka.

Pače: „Molim vas, mogu li s vama?“

Divlja guska: „Ga-ga! S tako kratkim krilima? Nemamo vremena za tebe!“

I guske su odletjele, a pače je ostalo samo. Ni mačka na seoskom prozoru nije ga htjela. Samo je frknula i nakostriješila rep, i pače je potrčalo dalje. Noću je spavalo pod lopuhom, a danju tražilo nekoga tko bi mu rekao: ostani s nama.

Lišće je požutjelo i otpalo. Došla je hladna zima. Jezerca su se zaledila, a snijeg je padao tiho, tiho. Pače se skrilo u trstiku i drhtalo od hladnoće, sasvim samo.

Pače: „Brrr… Kad će opet doći sunce?“

Noću je gledalo zvijezde i zamišljalo da ga netko grli. Ponekad bi do njega doletio pokoji vrabac, ali i on bi brzo odletio u toplije skrovište. I pače je čekalo. Strpljivo. Cijelu dugu zimu.

Ali svaka zima jednom završi. Sunce je ugrijalo zemlju, ptice su se vratile, a trstika je ozelenjela. Žabe su opet kreketale, a pčele zujale nad prvim cvijećem. Pače je izašlo iz skrovišta i protegnulo se, dugo i polako, od kljuna do repa.

Pače: „Oh! Što se to dogodilo s mojim krilima?“

Krila su postala velika i snažna! Pače je zamahnulo jednom, pa još jednom, i… poletjelo! Letjelo je preko livade, preko šume, preko krovova sela i crkvenog tornja, sve do velikog plavog jezera, gdje su vrbe spuštale grane u vodu.

Pače: „Letim! Ja letim!“

Na jezeru su plivale prekrasne bijele ptice dugih vratova. Bili su to labudovi. Pače ih je gledalo i nije moglo skinuti pogled.

Pače: „Kako su lijepi… Sigurno ni oni neće htjeti ružno pače.“

Labudovi su ga ugledali i zaplivali prema njemu. Pače je pognulo glavu, sve do same vode, i čekalo da i oni kažu nešto ružno. I tada se pogledalo u vodi.

A u vodi… nije bilo sivo ružno pače. U vodi je bio prekrasan bijeli labud.

Pače: „To… to sam ja?“

Labud: „Dobro došao, brate. Čekali smo te.“

Labudovi su doplivali i nježno ga dotaknuli kljunovima. Jedan mu je pokazao gdje raste najslađa trava, a drugi gdje je voda najbistrija. Na obali su djeca pljeskala i bacala mrvice kruha.

Dijete: „Gledajte, novi labud! Najljepši od svih!“

Mladi labud nije postao ohol. Zapamtio je kako je bilo kad su ga drugi odbacivali. Kad god bi na jezero doplivao netko mali, sam ili drukčiji, labud bi mu prvi rekao:

Pače: „Dobro došao. Ovdje ima mjesta za sve.“

I uvijek je bio dobar prema svakome tko je bio drukčiji. Jer svatko od nas raste u svoje vrijeme. Laku noć.