Zec i kornjača

U jednoj zelenoj šumi živio je zec dugih ušiju i još dužih nogu. Bio je najbrži u cijeloj šumi. Trčao je brže od vjetra, brže od potoka, čak i brže od lastavice koja leti nisko nad livadom. I to je volio svima govoriti. Svako jutro, svako podne i svaku večer.

Zec: „Ja sam najbrži! Nitko me ne može prestići! Nitko, nitko, nitko!“

Vjeverica: „Opet on… Svaki dan ista pjesma.“

Na kamenu pokraj potoka sjedila je kornjača. Bila je stara i mirna i nikamo se nije žurila. Na leđima je nosila tvrdi oklop sa smeđim šarama, a oči su joj bile male, crne i pametne. Svako jutro polako je obilazila potok, jela djetelinu i pozdravljala svakoga koga bi srela. Slušala je zeca kako se hvali, a onda je polako podigla glavu.

Kornjača: „Ja ću se utrkivati s tobom.“

Sve su se životinje nasmijale. Ptice su prhnule s grana, a jež se od smijeha otkotrljao niz brežuljak.

Svi: „Kornjača? Ha-ha-ha!“

Zec: „Ti? Pa ti si najsporija u šumi! Dok ti napraviš jedan korak, ja obiđem cijelu livadu!“

Kornjača: „Možda. A možda i ne. Vidjet ćemo sutra.“

Sutradan ujutro cijela se šuma okupila na livadi. Sova je od kamenčića složila startnu crtu, a na drugom kraju šume, kod starog mlina, objesila je crvenu vrpcu. To je bio cilj. Vjeverica je donijela lješnjake za navijače, jež je donio zastavicu od lista, a ptice su posjedale po granama kao po tribinama. Zec je skakutao na mjestu i protezao noge, a kornjača je mirno stajala i gledala put pred sobom.

Sova: „Pravila su jednostavna. Tko prvi dotakne vrpcu kod mlina, pobjeđuje. Pozor… Sad!“

Zec je pojurio kao vjetar! Fijuu! Za tren je nestao iza brežuljka, a za njim je ostao samo oblačić prašine i nekoliko zbunjenih leptira.

A kornjača je krenula polako. Korak. Pa korak. Pa još jedan korak.

Jež: „Hajde, kornjačo! Ti to možeš!“

Kornjača: „Polako… ali uporno.“

Neke su životinje odmahnule glavom i otišle kući. Činilo im se da je utrka već gotova. Ali jež je ostao i hodao uz kornjaču, a vjeverica je skakala s grane na granu iznad njih.

Zec je stigao na vrh brežuljka i okrenuo se. Gledao je lijevo, gledao je desno, čak se popeo i na panj da bolje vidi. Kornjače nigdje, ni u daljini.

Zec: „Ha! Ona je još na startu! Imam toliko vremena da mogu malo odspavati.“

Dan je bio topao, a pod velikim hrastom bio je ugodan hlad. Zec je legao na mekanu mahovinu, prekrižio šape iza glave i zatvorio oči. Samo na trenutak…

Zec: „Samo… malo…“

Kornjača je hodala dalje. Prešla je livadu. Prešla je potočić, kamen po kamen, pazeći da ne sklizne. Žabe su joj mahale iz vode, a pčele su joj zujale iznad glave kao mala glazba. Popela se na brežuljak, malo se odmorila, i opet krenula. Korak. Pa korak. Pa još jedan korak.

I onda je prošla pokraj hrasta. Pokraj zeca koji je hrkao: hrrr… pfff… hrrr… pfff.

Kornjača: „Spavaj, spavaj, zeko. Ja idem dalje.“

Sunce se polako spuštalo prema brdima, a nebo je postalo narančasto. Mala ptica sletjela je zecu na uho i zacvrkutala. Zec je otvorio jedno oko… pa drugo.

Zec: „Što? Koliko je sati? Utrka!“

Skočio je i pojurio prema cilju brže nego ikad. Fijuu! Preko livade, preko potoka, preko brežuljka… Uši su mu letjele na vjetru, a srce mu je lupalo: bum-bum, bum-bum.

Ali kad je ugledao stari mlin, kornjača je upravo prelazila ciljnu crtu. Korak… i vrpca je pala!

Sova: „Pobjednica utrke je… kornjača!“

Svi: „Bravo, kornjačo! Hura!“

Vjeverica: „Vidjeli ste? Vidjeli ste? Kornjača je pobijedila!“

Jež joj je na glavu stavio vijenac od maslačaka, a ptice su zapjevale najveseliju pjesmu koju su znale.

Zec je stigao sav zadihan. Uši su mu bile spuštene, a obrazi crveni. Gledao je u zemlju i dugo šutio. A onda je pružio šapu.

Zec: „Čestitam, kornjačo. Ti si pobijedila. A ja sam se previše hvalio.“

Kornjača: „Ti si i dalje najbrži u šumi, zeko. Ali brzina nije sve. Polako, ali uporno, i stigneš do cilja.“

Te večeri zec i kornjača išli su kući zajedno. Zec nije jurio. Hodao je polako, uz kornjaču, i prvi put je primijetio koliko je cvijeća uz stazu i kako lijepo zvijezde svjetlucaju kad se ne žuriš.

Zec: „Znaš, kornjačo… polako je zapravo jako lijepo.“

Kornjača: „Vidiš? Rekla sam ti.“

I od toga dana zec se više nije hvalio. A kad bi netko u šumi rekao „ja to ne mogu“, zec bi se nasmiješio i rekao: polako, ali uporno. Laku noć.