Crvenkapica

Bila jednom jedna djevojčica koja je uvijek nosila crvenu kapicu. Kapicu joj je sašila baka, od najmekšeg crvenog baršuna. Djevojčica ju je toliko voljela da ju je nosila i kad je sunce i kad pada kiša. Zato su je svi zvali Crvenkapica. Živjela je s mamom u bijeloj kućici na rubu šume, a baka je živjela s druge strane šume, u maloj kući pod tri velika oraha.

Crvenkapica: „Moja kapica je najljepša na svijetu!“

Jednog sunčanog jutra mama je spakirala košaricu s kolačima i sokom od jabuke. Kolači su bili još topli i mirisali su na vaniliju i med.

Mama: „Crvenkapice, odnesi ovo baki. Malo je bolesna i kolači će je razveseliti. Idi ravno stazom i ne skreći u šumu. Obećaješ?“

Crvenkapica: „Obećavam, mama! Ravno stazom, ravno do bake!“

Mama ju je poljubila u obraz, a Crvenkapica je krenula skakućući, hop-hop, s košaricom koja se njihala lijevo-desno. Putem je pjevušila i brojala korake: jedan, dva, tri, ravno stazom, ravno do bake.

Staza je vodila kroz šumu, gdje su ptice pjevale, a sunčeve zrake treperile kroz lišće. Vjeverica joj je mahnula s grane, a djetlić je kucao po kori: tok, tok, tok. Na pola puta, iza debelog hrasta, izvirio je vuk. Imao je sivo krzno, velike uši i još veći osmijeh.

Vuk: „Dobro jutro, djevojčice. Kamo ideš tako rano?“

Crvenkapica: „Baki, s druge strane šume, u kuću pod tri velika oraha. Nosim joj kolače i sok!“

Vuk: „Mmm, kolače… Mislim, kako lijepo od tebe.“

Vuk: „Gle koliko lijepog cvijeća raste ovdje. Baka bi se sigurno razveselila buketu.“

Crvenkapica: „Istina! Samo jedan mali buket…“

I Crvenkapica je skrenula sa staze. Ubrala je jedan plavi cvijet, pa jedan žuti, pa još jedan bijeli, i svaki joj se činio ljepšim od prethodnoga. Leptiri su joj letjeli oko kapice, a ona je zaboravila i na stazu i na vrijeme. A lukavi vuk je u međuvremenu potrčao prečacem, tap-tap-tap, ravno do bakine kuće.

Vuk: „Kolači će biti moji. He-he-he.“

Bakina kućica bila je tiha, a iz dimnjaka se dizao tanki dim. Vuk je pokucao na vrata. Kuc, kuc.

Baka: „Tko je to?“

Vuk: „Ja sam, bako, Crvenkapica!“

Ali baka je kroz prozor vidjela čupavi rep. Oho! Brzo se sakrila u veliki ormar i pritvorila vrata. Vuk je ušao i pogledao oko sebe. Kolača nigdje! Zato je navukao bakinu spavaćicu i kapu i uvukao se u krevet.

Vuk: „Savršeno. Sad samo čekam kolače.“

Uskoro je stigla Crvenkapica s buketom. Vrata su bila otvorena, a „baka“ je ležala u krevetu s kapom navučenom preko lica.

U sobi je bilo tiho, samo je sat na zidu kucao: tik-tak, tik-tak. Crvenkapica je prišla bliže i zastala.

Crvenkapica: „Bako, zašto su ti tako velike uši?“

Vuk: „Da te bolje čujem.“

Crvenkapica: „Bako, zašto su ti tako velike oči?“

Vuk: „Da te bolje vidim.“

Crvenkapica: „Bako… zašto su ti tako velika usta?“

Vuk: „Da lakše pojedem… sve tvoje kolače!“

Ali to nije bila baka, nego prerušeni vuk! Crvenkapica je vrisnula iz sveg glasa.

Crvenkapica: „Upomoć! Vuk! Vuk je u bakinom krevetu!“

Vuk je skočio iz kreveta, ali zapetljao se u bakinu spavaćicu i bum! pao ravno na pod.

Taj vrisak čuo je lovac koji je upravo prolazio pokraj kuće. Bio je visok, imao je velike brkove i šešir s perom, a srce mu je bilo dobro kao kruh. Dotrčao je i otvorio vrata.

Lovac: „Tko to viče? Što se ovdje događa?“

Kad je vuk ugledao lovca, toliko se preplašio da je iskočio kroz prozor, još uvijek s bakinom kapom na glavi. Trčao je i trčao, duboko u šumu, i više se nikad nije vratio.

Lovac: „Ha-ha! Bježi, bježi, i kapu ponesi!“

Odjednom se iz ormara začulo tiho kucanje. Kuc, kuc. Lovac je otvorio vrata, a unutra je bila baka, živa i zdrava.

Baka: „Jesu li moji kolači još čitavi?“

Crvenkapica: „Bako! Jesu, svi do jednoga! I donijela sam ti cvijeće.“

Baka, lovac i Crvenkapica sjeli su za stol i pojeli kolače. Baka je odmah izgledala zdravije, a obrazi su joj se zarumenili. Lovac je pojeo čak tri kolača i rekao da tako fine kolače nije jeo otkad je bio dječak. Buket je stajao u vazi nasred stola, plav, žut i bijel, baš kao livada.

Crvenkapica: „Bako, sad znam zašto mama kaže da ne skrećem sa staze.“

Baka: „Mama ima dobar razlog, srećo moja.“

Poslije je lovac Crvenkapicu otpratio kući, ravno stazom, korak po korak, sve do mame.

I Crvenkapica je to zapamtila zauvijek. Kad mama kaže „ne skreći sa staze“, to ima dobar razlog. Laku noć, Crvenkapice.