Zlatokosa i tri medvjeda

Duboko u šumi, u drvenoj kućici sa zelenim kapcima, živjela su tri medvjeda: veliki Tata Medo, srednja Mama Medo i Mali Medo. Sve su imali u tri veličine: veliko, srednje i malo. Tri zdjelice, tri stolca, tri kreveta, pa čak i tri četkice za zube. Jednog jutra Mama Medo skuhala je kašu s medom i prelila je u tri zdjelice. Ali kaša je bila prevruća.

Mali Medo: „Joj, peče me jezik!“

Mama Medo: „Idemo u kratku šetnju dok se kaša ohladi.“

Tata Medo: „Dobra ideja! Ubrat ćemo usput i koju malinu.“

I tri su medvjeda izašla u šumu, a vrata su ostala odškrinuta.

Kroz šumu je tada šetala djevojčica zlatne kose. Zvali su je Zlatokosa. Brala je cvijeće i pjevušila, skakala preko korijenja i brojala leptire. Zašla je dublje u šumu nego ikad prije. A onda je ugledala kućicu sa zelenim kapcima i dimnjakom iz kojega se dizao tanki dim.

Zlatokosa: „Kako lijepa kućica! Ima li koga?… Halo?“

Nitko se nije javio. Zlatokosa je znala da ne smije ući u tuđu kuću bez pitanja. Mama joj je to rekla sto puta. Ali bila je tako znatiželjna… pa je ušla, na vrhovima prstiju.

Unutra je sve bilo uredno i toplo. Na zidu je visjela slika s tri medvjeda, a na prozoru su cvale crvene muškatle. Na stolu su bile tri zdjelice kaše, a kuhinja je mirisala na med. Zlatokosa je uzela žlicu i kušala iz velike zdjelice.

Zlatokosa: „Fuuu! Prevruća!“

Kušala je iz srednje zdjelice.

Zlatokosa: „Brrr! Prehladna!“

A onda je kušala iz male.

Zlatokosa: „Mmm… baš kako treba!“

I pojela ju je sve do posljednje žličice.

Onda je htjela malo sjesti. Uz kamin su stajala tri stolca. Sjela je na veliki.

Zlatokosa: „Au, pretvrd!“

Sjela je na srednji, i potonula u jastuke.

Zlatokosa: „Premekan!“

A onda je sjela na mali.

Zlatokosa: „Baš kako treba!“

Ali… krc! Nogica je pukla, i mali se stolac slomio. Zlatokosa je sjela ravno na pod.

Zlatokosa: „Ups…“

Zlatokosa je bila umorna od šetnje. Popela se uskim stubama na kat. Tamo su bila tri kreveta. Veliki je bio previsok, nije se mogla ni popeti. Srednji je bio preširok, u njemu se izgubila. A mali je bio… baš kako treba.

Zlatokosa: „Samo ću malo… zatvoriti oči…“

I zaspala je, tiho i slatko, sa zlatnom kosom prosutom po jastuku i cvijećem još u ruci. Sanjala je livade i leptire.

Uskoro su se vratili medvjedi, s košaricom punom malina. Mali Medo je trčao prvi jer je bio jako gladan, a Tata Medo je pjevušio dubokim glasom. Na pragu su zastali. Vrata su bila širom otvorena. Tata Medo je pogledao stol.

Tata Medo: „Netko je jeo moju kašu!“

Mama Medo: „I moju je netko jeo!“

Mali Medo: „A moju je netko pojeo do kraja!“

Tata Medo: „Netko je sjedio na mom stolcu!“

Mama Medo: „I na mom je netko sjedio! Jastuci su svi zgužvani.“

Mali Medo: „A moj je netko sjedio i slomio! Moj stolčić!“

Mama Medo: „Ne plači, dušo. Popravit ćemo ga.“

Onda su se tri medvjeda pogledala. Gore, na katu, nešto je tiho zašuškalo. Pa je netko tiho uzdahnuo u snu. Mali Medo se primio za maminu šapu.

Popeli su se gore, na vrhovima prstiju. Tap… tap… tap.

Tata Medo: „Netko je ležao u mom krevetu…“

Mama Medo: „I u mom…“

Mali Medo: „A u mom krevetu netko spava!“

Zlatokosa je otvorila oči. Pred njom su stajala tri medvjeda: jedan velik, jedan srednji i jedan sasvim malen. Zlatokosa je skočila na noge.

Zlatokosa: „Oh!“

Zlatokosa: „Nisam smjela ući bez pitanja. Pojela sam kašu i slomila stolac. Jako mi je žao.“

Medvjedi su se pogledali. Vidjeli su da joj je iskreno žao. Nije pokušala pobjeći ni sakriti se. Rekla je istinu. Tata Medo se počešao po glavi, a Mama Medo se nasmiješila.

Mama Medo: „Svatko pogriješi. Važno je reći istinu i popraviti što možeš.“

Zlatokosa: „Sutra ću doći i pomoći Malome Medi popraviti stolac. Obećavam!“

Mali Medo: „Stvarno?“

I sutradan je Zlatokosa zaista došla, s čekićem i čavlima. Ovaj put je pokucala na vrata. Kuc, kuc. I pričekala da joj netko otvori. Otvorio je Mali Medo, sav sretan. Zajedno s Malim Medom zakucala je novu nogicu, tuk, tuk, tuk, i stolac je bio kao nov.

Mali Medo: „Baš kako treba!“

Zlatokosa: „Baš kako treba!“

Mama Medo skuhala je kašu za četvero, ovaj put ni prevruću ni prehladnu, a Tata Medo je donio još jednu žlicu i još jedan stolac. Svi su sjeli za stol, smijali se i dijelili maline. I od toga dana Zlatokosa i Mali Medo bili su najbolji prijatelji. Laku noć.