Velika repa

Na kraju sela, iza drvene kućice s plavim prozorima, djed je imao mali vrt. Jednog proljetnog jutra uzeo je motiku, iskopao rupicu i u nju posadio jednu jedinu sjemenku repe. Pokrio ju je zemljom, lagano potapšao dlanom, zalio je iz zelene kantice i rekao:

Djed: „Rasti, repice, rasti slatka, rasti velika!“

I repa je rasla. Sunce ju je grijalo, kiša ju je zalijevala, a djed joj je svako jutro pjevao. Rasla je i rasla… i narasla ogromna! Lišće joj je bilo kao kišobran, a glava velika kao bačva. Ptice su sjedile na njezinim listovima, a puževi su se pod njima skrivali od sunca. Djed je svako jutro izlazio u vrt, obilazio repu i češao se po bradi.

Djed: „Ha-ha! Kakva repa! Od ove će biti juhe za cijelo selo!“

Susjedi su dolazili gledati repu preko ograde, a djeca su se oko nje igrala skrivača.

Kad je došla jesen, djed je odlučio: vrijeme je da izvuče repu. Zavrnuo je rukave, pljunuo u dlanove, raširio noge i uhvatio repu za lišće. I vuče. Vuče, vuče…

Djed: „Hop! Hooop! Uf…“

Ali ne može je izvući. Repa je sjedila u zemlji čvrsto kao kamen i nije se pomaknula ni za dlaku.

Djed: „Bako! Bako, dođi pomoći!“

Baka je baš mijesila kruh. Obrisala je ruke o pregaču i izišla u vrt.

Baka: „Evo me, evo! Što je, stari? Zar ne možeš izvući jednu repu?“

Djed: „Probaj ti, pa ćeš vidjeti.“

Baka je uhvatila djeda, djed repu. Vuku, vuku…

Svi: „Vuuuci, vuuuci!“

Ne mogu izvući.

Baka: „Unuko! Unuko, trči ovamo!“

Unuka se igrala s lutkom pod jabukom. Ostavila je lutku na klupi i dotrčala, a pletenice su joj poskakivale.

Unuka: „Dolazim, bako! Ja sam jaka, vidjet ćeš!“

Unuka je uhvatila baku, baka djeda, djed repu. Vuku, vuku…

Svi: „Vuuuci, vuuuci, vuuuci!“

Ne mogu izvući.

Unuka: „Šarko! Šarko, dođi!“

Šarko je drijemao pred kućicom, ali čim je čuo svoje ime, skočio je i dojurio mašući repom.

Šarko: „Vau-vau! Evo me! Gdje je lopta?“

Unuka: „Nije lopta, Šarko, nego repa!“

Šarko za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu. Vuku, vuku…

Svi: „Vuuuci, vuuuci, vuuuci, vuuuci!“

Ne mogu izvući.

Šarko: „Vau! Mica! Mica, trebamo te!“

Mica je spavala na prozoru, sklupčana u toplom suncu. Otvorila je jedno oko, pa drugo.

Mica: „Mijau… baš sam lijepo spavala na suncu. Dobro, dobro, dolazim. Ali samo zato što me lijepo molite.“

Mica za Šarka, Šarko za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu. Vuku, vuku…

Svi: „Vuuuci, vuuuci, vuuuci, vuuuci, vuuuci!“

Ne mogu izvući. Svi su sjeli na travu, crveni u licu i zadihani. Djed je brisao čelo, baka je hladila lice pregačom, unuka je puhala, Šarko je isplazio jezik, a Mica si je ližući šapu uređivala brkove.

Djed: „Nema pomoći. Ostat će repa u zemlji.“

U vrtu je postalo tiho. Samo je vjetar šuštao kroz repino lišće. Tada je iz rupice ispod ograde izvirio mali sivi miš, s ružičastim nosićem i repom tankim kao konac. Pogledao je repu, pa djeda, pa baku, pa sve redom, i protegnuo svoje sitne šapice.

Mali miš: „Mogu li i ja pomoći?“

Mica: „Ti? Pa što može jedan mali miš?“

Šarko: „Vau-ha-ha! Ti si manji od moje zdjelice!“

Mali miš: „Malen sam, ali jak sam. Svako jutro nosim mrvice kruha veće od sebe! Pustite me da probam!“

Baka: „Neka proba. Svaka ruka pomaže, pa i ona najmanja.“

Mali miš se uhvatio za Micu. Mali miš za Micu, Mica za Šarka, Šarko za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu. I… hop! Vuku, vuku…

Svi: „Vuuuci, vuuuci, vuuuci, vuuuci, vuuuci, vuuuci!“

Zemlja se zatresla, lišće je zašuštalo, korijen je zapucketao, i… izvukli su repu! Bum! Svi su popadali na travu, jedan preko drugoga, i smijali se dok ih nije zabolio trbuh.

Djed: „Ha-ha-ha! Izvukli smo je!“

Mali miš: „Rekao sam da sam jak!“

Te večeri baka je skuhala najveći lonac juhe od repe na svijetu. Bila je slatka i topla i mirisala je po cijelom selu. Šarko je dobio kost, Mica zdjelicu mlijeka, a unuka je pozvala i susjedovu djecu. Bilo je juhe za sve, i još je ostalo za sutra. Svi su sjeli za dugi stol u vrtu, pod prvim zvijezdama.

Baka: „A najveću žlicu dobiva… naš mali mišić!“

Svi: „Bravo, mišiću!“

Mali miš: „Hvala… ali repu smo izvukli zajedno.“

I imao je pravo. Bez djeda ne bi bilo repe, bez bake ne bi bilo juhe, a bez malog miša… repa bi i danas sjedila u zemlji. Kad svi pomognu, i najveća repa izađe iz zemlje. A nitko nije premalen da pomogne. Laku noć.