Vuk i sedam kozlića

Na rubu šume, u maloj kamenoj kućici s zelenim vratima, živjela je mama koza sa svojih sedam kozlića. Najmlađi se zvao Bjelko i imao je meko bijelo krzno. Svako jutro izlazili su pred kuću i brojali se: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest… i Bjelko!

Bjelko: „Tu sam! Sedmi!“

Kozlići: „I mi! I mi!“

Jednog jutra u kućici je nestalo sijena i kupusa. Mama koza uzela je košaricu i okupila kozliće oko sebe.

Mama Koza: „Moram po sijeno i kupus. Vi ostanite unutra i zaključajte vrata. Otvorite samo meni. Razumijete?“

Kozlići: „Razumijemo, mama!“

Mama Koza: „Vuk se voli praviti da je netko drugi. Glas mu je grub, a šapa siva i čupava. Moja šapa je bijela i mekana, a moj glas dobro poznajete. Pažljivo slušajte i pažljivo gledajte.“

Bjelko: „Nećemo otvoriti nikome, mama! I pogledat ćemo šapu!“

Mama Koza: „Tako je, srećo moja. Brzo se vraćam.“

Mama ih je sve redom poljubila u čelo. Onda je krenula stazom, a kozlići su zaključali vrata. Klik.

Nije prošlo mnogo vremena, a pred vratima se pojavio vuk. Imao je sivo krzno i preširok, lukav osmijeh. Pokucao je. Kuc, kuc.

Vuk: „Djeco moja, otvorite! Ja sam vaša mama. Donijela sam vam slatkog kupusa.“

Kozlići: „Čujete? To nije mamin glas.“

Bjelko: „Nisi ti naša mama! Mamin glas je mekan i nježan, a tvoj je grub i hrapav.“

Vuk: „A sad? Je li sad nježnije? Hajde, otvorite, zlata moja.“

Bjelko je kleknuo i pogledao ispod vrata. Ugledao je veliku, sivu, čupavu šapu.

Bjelko: „I šapa ti je siva! Mamina je bijela i mekana. Idi, vuče!“

Kozlići: „Idi, vuče! Ne otvaramo!“

Vuk: „Hm. Pa dobro. Još niste čuli moju zadnju riječ.“

I vuk je otišao niz stazu, gunđajući.

Vuk je sjeo pod lijesku i razmišljao. Kako da glas bude mekan, a šapa bijela? Kraj pčelinjaka ugledao je vrč meda, a malo dalje, kraj mlina, vreću brašna. Vrhom šape uzeo je malo toplog meda i progutao ga. Zatim je počeo vježbati mamin nježni glas.

Vuk: „Hm-hm… Djeco moja, otvorite, mama je stigla!“

Pročistio je grlo još jednom.

Vuk: „Hm-hm… Djeco moja, otvorite, mama je stigla! O, kako lijepo zvuči!“

Onda je zabio šapu u brašno. Puh! Bijeli se oblak digao u zrak, a vuk je kihnuo: apćih! Kad se bijeli oblak slegnuo, šapa je bila bijela kao snijeg.

Vuk: „Sad i šapa izgleda kao mamina. He-he-he.“

Vuk se vratio pred zelena vrata i pokucao nježnije. Kuc, kuc, kuc.

Vuk: „Djeco moja, otvorite, mama je stigla! Donijela sam vam sijena i kupusa.“

Kozlići: „Glas… kao da je mamin?“

Bjelko: „Pričekajte da pogledam šapu!“

Ponovno je pogledao ispod vrata. Šapa je bila bijela. Nitko nije primijetio da se s nje na prag trusi brašno.

Bjelko: „Bijela je… možda je stvarno mama.“

Kozlići: „Mama! Mama se vratila!“

I otključali su vrata. Čim su se vrata otvorila, u kuću je uletio vuk. Nije to bila mama! Razbježali su se kozlići na sve strane.

Vuk: „Ah, tu ste! Samo se malo igramo skrivača!“

Jedan se skrio pod krevet, drugi u ormar, treći iza peći, četvrti u korito za tijesto, peti pod stol, šesti u košaru za rublje. A Bjelko, najmanji, ušao je u visoki zidni sat i pritvorio vratanca. Sat je samo tiho kucao: tik-tak, tik-tak.

Vuk: „Izađite! Donio sam… mislim, donijela sam kolače!“

Vuk je počeo tražiti, ali uvijek na krivim mjestima. Najprije je zavirio u dimnjak, a kad je izvukao glavu, nos mu je bio crn od čađe. Zatim je podigao tepih. Ništa. Pogledao je u vjedro s vodom, ali ondje je vidio samo svoju čađavu njušku. Otvorio je ladicu, pa provjerio i ispod otirača kraj vrata. Nigdje nikoga. Onda je podigao poklopac lonca na peći, gurnuo nos unutra i — oh! — opekao se.

Vuk: „Auuuuuu! Vruće!“

Zavijao je i puhao u nos. Sve to vrijeme svih sedam kozlića drhtalo je u svojim skrovištima i zadržavalo dah.

Vuk: „Pa gdje ste se vi to rastopili?“

Sat je kucao: tik-tak, tik-tak. Bjelko je unutra jedva disao. Vuk je došao bliže, pa odmahnuo šapom.

Vuk: „Samo sat. Dosadni sat.“

I vuk je, umoran od traženja, legao pred peć da odmori „samo na čas“. I odmah je zaspao.

Upravo se tada vratila mama koza s punom košaricom. Kad je ugledala otvorena vrata, zastala je. Na pragu je bilo brašno, a u kući nered.

Mama Koza: „Kozlići moji? Kamo ste nestali?“

Bjelko: „Mama! Mama, tu sam! U satu! Vuk je u kući!“

Mama Koza: „Čujem te, Bjelko. Ostani gdje jesi.“

Mama je ušla, ugledala vuka i uhvatila poklopac i drvenu žlicu. Nije htjela nikoga udariti. Samo je lupila žlicom o poklopac — bum, bum! — i viknula iz sveg glasa.

Mama Koza: „Vuče! Van iz moje kuće!“

Bjelko: „Van! Van!“

Vuk se trgnuo iz sna, skočio, zapetljao se u vlastiti rep, skliznuo po brašnu i — buc! — pao u čabar s kišnicom pred kućom. Voda je prsnula na sve strane.

Vuk: „Blj… hladno! Više se ne vraćam!“

Pobjegao je, mokar i posramljen, duboko u šumu i više se nikad nije vratio.

Mama Koza: „Možete izaći. Vuk je otišao.“

I izašli su, jedan po jedan, iz svih skrovišta. Mama je otvorila sat, a Bjelko je iskočio pravo k njoj u naručje. Onda su se prebrojali: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest… i Bjelko! Svih sedmero, živi i zdravi.

Kozlići: „Mama! Mama!“

Bjelko: „Šapa je bila bijela, ali nije bila tvoja. Bila je bijela od brašna!“

Mama Koza: „Prvi put ste bili pametni i niste otvorili. Drugi put vas je prevarila bijela šapa. Zato sljedeći put gledamo bolje i dobro slušamo glas koji poznajemo.“

Te su večeri vrata bila dobro zaključana. Mama je kozlićima dala toplog mlijeka i slatkog kupusa, a oni su jeli polako, priljubljeni jedni uz druge.

Bjelko: „Mama, sljedeći put ću dobro pogledati šapu. S vukove šape brašno se trusi, a tvoja je uvijek bijela.“

Mama Koza: „Tako je, Bjelko. A moj glas ionako poznaješ, njega ne možeš zaboraviti.“

I kozlići su to zapamtili. Kad netko kuca, treba pažljivo slušati, pažljivo gledati i otvoriti samo onome koga dobro poznaješ. Laku noć, mali moji kozlići.