Kraljevna na zrnu graška

Iza sedam gora i sedam mora, u dvoru s bijelim kulama i širokim vrtom, živio je mladi princ sa svojom mamom, kraljicom. Bio je dobar i tih. Volio je zalijevati ruže i sa svakim razgovarati jednako ljubazno.

Princ: „Mama, htio bih uz sebe nekoga tko ima nježno srce. Nekoga tko primijeti i male stvari i kome nije važna samo kruna.“

Kraljica: „Znam, sine. Takve ljude nije lako naći. Ali kad takva osoba dođe, prepoznat ćeš je.“

Dolazili su gosti iz raznih zemalja, a među njima i mnoge kraljevne. Neke su govorile preglasno. Neke su se ljutile zbog hladne juhe. Jedna lijepo odjevena kraljevna pustila je da se vrata zatvore pred slugom koji je nosio teški pladanj, i nije se ni okrenula.

Princ: „Nije ona prava, mama. Lijepa je haljina, ali nema nježno srce.“

Kraljica: „Imaš pravo. Pričekajmo.“

Tako je prošlo proljeće, pa i ljeto. Princ je uvečer često stajao uz prozor i gledao prema cesti.

Jedne jesenske noći nebo je tutnjalo kao da netko po njemu kotrlja velike bačve. Kiša je šibala po krovu, a vjetar je tresao vrata. Tad se začulo kucanje. Kuc, kuc, kuc.

Kraljica: „Tko to kuca u ovakvoj noći?“

Princ je otvorio velika vrata. Na pragu je stajala djevojka. Plašt joj je bio težak od kiše, kosa zalijepljena uz obraze, a cipele pune vode. Nije imala krunu ni kočiju. Imala je samo tihi glas i ruke ukočene od hladnoće.

Kraljevna: „Oprostite… izgubila sam se u oluji. Staza je nestala pod vodom. Smijem li se malo ogrijati?“

Princ: „Naravno! Uđite, molim vas. Tu ste na sigurnom.“

Uveli su je u kuhinju, jer je tamo bilo najtoplije. Kraljica joj je dala suhi prekrivač i šalicu toplog čaja od kamilice.

Kraljevna: „Hvala vam. Oprostite što smetam ovako kasno. Samo… više nisam znala kamo.“

Kraljica: „Dobro je što ste pokucali. Ostanite noćas kod nas. Pripremit ću vam sobu na katu.“

Princ: „A ujutro ćemo vam pokazati stazu, čim se razvedri.“

Kraljevna: „Hvala vam… baš ste dobri.“

Dok je djevojka još sjedila uz peć, kraljica je otišla gore pripremiti postelju. Na same daske kreveta položila je jedno jedino, sićušno zrno graška. Zatim je na njega stavila jedan dušek, pa drugi, pa treći.

Kraljica: „Četiri, pet, šest… neka bude mekano, ali neka ispod svega ostane ta mala stvar. Sedam, osam, devet, deset…“

Tako je složila dvadeset dušeka, a preko njih još dvadeset mekih perina. Krevet je izgledao kao mali, bijeli brežuljak. Kraljica to nije učinila iz zloće. Htjela je vidjeti hoće li djevojka osjetiti i tako malu neugodu i hoće li to ujutro iskreno reći.

Kraljica: „Tko ima nježno srce, osjeti i zrno. A tko je iskren, reći će istinu i o sitnici.“

Krevet je bio tako visok da se djevojka morala popeti po ljestvama, pa se malo nasmiješila. Legla je i u sebi zahvalila što ima krov nad glavom. Ali kako god se okrenula, nešto ju je žuljalo, tek toliko da ne može zaspati.

Kraljevna: „Kao da je ispod svega neki mali kamenčić. Neću nikoga buditi. Već su toliko učinili za mene.“

Okrenula se na lijevi bok, pa na desni. Brojala je kapi kiše na prozoru. Ali ta mala, tvrdoglava točkica nije joj dala mira.

Ujutro je kiša prestala. Vrt je mirisao na mokro lišće i dim iz kuhinje. Kraljica je pokucala i ušla s princem, noseći pladanj s toplim kruhom i medom.

Kraljica: „Jeste li dobro spavali, draga?“

Kraljevna: „Hvala vam. Svi ste bili dobri prema meni. Krevet je visok i mekan… ali, moram reći, kao da je ispod mene bio mali kamenčić. Gotovo cijelu noć nisam oka sklopila. Oprostite što to govorim.“

Princ: „Ne morate se ispričavati. Hvala što ste rekli baš kako jest.“

Kraljica i princ tada su skidali perinu po perinu i dušek po dušek. Dvadeset, pa još dvadeset. Kad su došli do dasaka, ondje je ležalo jedno malo zeleno zrno graška. Ništa više.

Kraljica: „Evo ga. Samo ovo. Osjetili ste i zrno, i rekli ste nam istinu, čak i o takvoj sitnici. To je ono što smo tražili: nježno srce i poštenu riječ.“

Kraljevna: „Grašak? Znači, nisam umišljala. Drago mi je da nisam šutjela.“

Princ: „I meni. Baš takvu osobu sam želio uz sebe. Nekoga tko ne pretjeruje i tko govori iskreno.“

Tog su jutra pokazali djevojci stazu, ali ona nije žurila otići. Ostala je na doručku, pa u vrtu. Princ joj je pokazao ruže koje je sam zalijevao, a ona je primijetila i male pupoljke sasvim pri dnu grma.

Kraljevna: „I ovima treba malo vode. Inače ih nitko ne primijeti.“

Princ: „Vidiš? Zato si nam draga.“

Kraljica: „A krevet ćemo odsad slagati bez graška. Obećavam.“

Tako je djevojka ostala u dvoru. Nije joj trebala velika kruna da bude kraljevna. Bilo je dovoljno nježno srce i iskrena riječ.

I živjeli su skupa, tiho i veselo, u dvoru s bijelim kulama. Kad bi kiša opet šibala po krovu, kraljevna bi se sjetila one noći i malog zrna. I svaki put bi se nasmiješila. Jer i najmanja stvar može nešto reći, ako je slušaš. Laku noć, kraljevno.