Pepeljuga

Bila jednom jedna dobra djevojka. Otac joj je često bio na putu, a u kući su živjele i maćeha i dvije polusestre, Anka i Kata. One su voljele nove haljine i visoka zrcala. Djevojka je radila sve kućne poslove, a navečer je sjedila uz ognjište, blizu pepela, jer je ondje bilo najtoplije. Zato su je zvali Pepeljuga. Uz nju je često sjedila mala mačka.

Pepeljuga: „Evo ti mrvica, mala maco. I ti imaš pravo na večeru.“

Anka: „Pepeljugo! Gdje mi je plava vrpca?“

Kata: „I moja čipka! Brže, molim te!“

Pepeljuga: „Evo, Anka, vrpca ti je na stolcu. Kata, čipka ti je u ladici. Odmah ću ti je donijeti.“

Jednog prijepodneva stigla je velika, zlatna pozivnica. U dvoru će biti bal: svirka, svjetla, kolači i ples do kasno u noć. Maćeha je pročitala pozivnicu naglas.

Maćeha: „Anka, Kata, vi idete. Ti, Pepeljugo, ostaješ kod kuće. Tko bi te, dijete, u toj sivoj haljini pustio među goste?“

Anka: „Ja ću prva plesati s princem!“

Kata: „Nećeš! Ja imam novije cipele!“

Pepeljuga: „Smijem li… i ja poći? Mogu sašiti haljinu od starog platna. Samo bih slušala glazbu.“

Maćeha: „Ne dolazi u obzir. Imaš posla u kući.“

Pepeljuga nije prigovarala. Pomogla je sestrama urediti kosu i zakopčati haljine. Kad su krenule, ostala je sama u kuhinji.

Pepeljuga: „Samo malo glazbe. Samo jedan ples. Pa bih se vratila kući na vrijeme.“

Rekla je to tiho, više vatri nego ikome. I baš tada kuhinju je ispunila meka, zlatna svjetlost, a nasred kuhinje stajala je vila u plaštu boje jutarnjeg neba.

Vila Kuma: „Dobra večer, Pepeljugo. Ja sam tvoja vila kuma. Čula sam tvoju želju. Skromna je i lijepa.“

Pepeljuga: „Vila… kuma? Ovdje, u kuhinji?“

Vila Kuma: „I u kuhinji ima čarolije. Pogotovo ondje gdje je netko dobar, čak i kad je sam.“

Vila Kuma: „Donesi onu veliku bundevu iz vrta. I nježno pozovi miševe iz mišje rupice.“

Pepeljuga je donijela bundevu, a onda je kleknula do mišje rupice i tiho pozvala. Iz nje je izašlo šest sivih miševa. Vila kuma dotaknula je bundevu tankim štapićem. Puf! Bundeva je postala zlatna kočija. Šest sivih miševa postalo je šest bijelih konja, a stari dobri pas s praga postao je kočijaš s visokim šeširom.

Pepeljuga: „Gle! I repovi im se sjaje!“

Vila Kuma: „A sad ti. Haljina od mjesečine, i dvije staklene papučice, baš tvoje veličine. Idi na bal, srećo. Ali slušaj pažljivo: kad sat otkuca ponoć, čarolija prestaje i sve se vraća kako je bilo. Samo papučice ostaju tvoje, one su moj dar. Moraš stići kući prije posljednjeg udarca.“

Pepeljuga: „Hoću, vila kumo. Hvala ti. Stići ću.“

Dvor je bio pun svjetla. Čim je Pepeljuga ušla, princ joj je prišao i naklonio se.

Princ: „Dobra večer. Hoćeš li zaplesati sa mnom?“

Pepeljuga: „Hoću. Hvala.“

Plesali su jedan ples, pa drugi. Govorili su o vrtu i o tome kako kolači mirišu na vaniliju. Anka i Kata nisu je prepoznale.

Anka: „Tko je ona? Kako joj lijepo stoji haljina!“

Kata: „I papučice! Kao od vode i svjetla.“

Princ: „Ostani još malo. Glazba je tek sada najljepša.“

Pepeljuga: „Još malo. Ali ne smijem zakasniti.“

Sat na kuli počeo je otkucavati ponoć. Jedan. Dva. Tri. Pepeljuga je zahvalila princu i potrčala.

Pepeljuga: „Oprostite! Moram… moram kući!“

Princ: „Pričekaj! Kako se zoveš?“

Nije stigla odgovoriti. Trčala je niz stube. Četiri, pet, šest, sedam, osam — na osmoj je stepenici jedna staklena papučica skliznula s noge. Nije se smjela vratiti po nju. Devet. Deset. Istrčala je u noć i skočila u kočiju. Jedanaest. I baš kad je sat otkucao dvanaest, pred kućom je opet stajala samo velika bundeva, a uz nju šest zbunjenih miševa i pas. Pepeljuga je opet bila u sivoj haljini s pregačom, a na nozi joj je ostala druga staklena papučica. Brzo ju je skinula i spremila u džep pregače.

Pepeljuga: „Stigla sam. Hvala ti, vila kumo.“

Ujutro je princ našao papučicu na stubama. Bila je lagana i malena, i nitko nije znao čija je.

Princ: „Naći ću je. Neka svaka djevojka u kraju proba papučicu. Nije mi važno je li bogata. Tražim onu s kojom sam plesao i razgovarao o vrtu.“

I tako je princ išao od kuće do kuće, noseći papučicu na baršunastom jastučiću. Papučica nije pristajala nijednoj djevojci.

Došao je i do njihove kuće. Maćeha je pozvala Anku i Katu naprijed, a Pepeljugu ostavila kraj peći.

Anka: „Skoro… skoro… au, neće!“

Kata: „Meni spada s noge. Nije pošteno!“

Maćeha: „U kući nema više nikoga. Hvala, prinče, što ste svratili.“

Pepeljuga: „Smijem li i ja probati?“

Maćeha: „Ti? Sva u pepelu?“

Princ: „Neka proba svatko. Tako sam obećao.“

Pepeljuga je sjela, otresla pepeo s haljine i pružila nogu. Papučica joj je savršeno pristajala, kao da je baš za nju napravljena. Onda je iz džepa pregače izvadila i drugu.

Princ: „Ti si! Ti si plesala sa mnom.“

Pepeljuga: „Jesam. Zovu me Pepeljuga. A htjela sam samo jedan ples i stići kući na vrijeme.“

Meka se svjetlost ponovno pojavila, samo za tren, i siva je haljina opet postala haljina od mjesečine.

Anka: „To… to je naša Pepeljuga?“

Kata: „Plesala je bolje od nas. I nije se uopće hvalila.“

Pepeljuga: „Ne ljutim se. Dođite i vi u dvorski vrt, ako želite. Ondje ima mjesta za sve.“

Maćeha: „…Dobro. Dobro je što si ipak probala.“

Nije im trebala velika, bučna svadba. Dosta je bilo vrta, jorgovana i kolača. Princ i Pepeljuga šetali su vrtnim stazama i razgovarali, kao na balu, ali sada bez žurbe. Anka i Kata bile su toga dana tiše, a Pepeljuga im je svejedno ostavila dva mjesta na klupi.

Princ: „Više ne trebaš bježati pred ponoć.“

Pepeljuga: „Ne. Ali i dalje volim stići na vrijeme.“

I živjeli su sretno, u dvoru u kojem je svatko imao toplo mjesto, i u vrtu u kojem je bilo dovoljno mjesta za sve. Jer ljubaznost, čak i kad sjediš kraj pepela, ne ostaje nezapažena. Laku noć, Pepeljugo.