Sovica Hu u magli
Originalna priča Čudesne Šume · 2 min
Najljepše je kad priču čitate vi 💛
Sovica Hu noću vidi sve: svaki list, svaku granu, svakog malog miša u travi. Zato se nikad nije bojala letjeti u mraku.
Ali jedne jesenske večeri na šumu se spustila magla. Gusta, bijela, kao mlijeko. Hu je poletjela i odjednom nije vidjela ništa – ni drveća, ni neba, ni zemlje.
„Hu-huu! Gdje sam?“ zvala je. Sletjela je na prvu granu koju je napipala i zadrhtala.
Dolje, u magli, pas Šarko je načuo njezin glas. „Hu, jesi li to ti?“
„Šarko! Ne vidim ništa! Ne znam gdje mi je hrast!“
„Ja ne vidim ni tebe“, rekao je Šarko. „Ali ja ne trebam vidjeti. Ja njušim. Tvoj hrast miriše na žir i staro perje.“
Pridružio im se Zeko Hop. „A ja dobro čujem. Hu, pjevaj tiho, da znamo gdje si.“
Hu je pjevušila – hu, hu – i letjela polako za Šarkovim lavežom. Zeko je slušao njezin glas i vikao: „Lijevo! Malo niže! Sad ravno!“
Korak po korak, let po let, kroz bijelu maglu, stigli su do starog hrasta.
Hu se uvukla u svoju rupu i odahnula. „Uvijek sam mislila da mi nitko ne treba jer sve vidim.“
„Svatko ponekad ne vidi“, rekao je Šarko. „Zato imamo prijatelje.“
🌳 Kraj 🌳
🌱 Mala pouka
Kad ne vidimo put, možemo se osloniti na prijatelje.
💬 Razgovarajmo
- Zašto se Hu izgubila iako noću sve vidi?
- Kako su je prijatelji vodili kući?
- Kome ti vjeruješ kad se bojiš?
