Vjeverica Rita i zaboravljeni žirovi
Originalna priča Čudesne Šume · 2 min
Najljepše je kad priču čitate vi 💛
Vjeverica Rita bila je najvrijednija u Čudesnoj šumi. Cijelu jesen skakala je s grane na granu i skrivala žirove: jedan pod kamen, jedan pod mahovinu, jedan uz stari panj.
„Za zimu!“ govorila je ponosno.
Ali kad je došla zima i snijeg prekrio šumu, Rita se počešala po glavi. „Gdje sam ono stavila žirove?“
Kopala je ovdje i kopala ondje. Neke je pronašla, a mnoge nije. „Joj, kako sam zaboravna“, uzdisala je.
Zeko Hop ju je tješio i dao joj nekoliko svojih suhih jabuka, pa ni Rita nije bila gladna.
A onda je stiglo proljeće. Snijeg se otopio, sunce je zagrijalo zemlju i – gle čuda! – posvuda su iz tla provirili mali zeleni listići.
„Što je ovo?“ pitala je Rita.
„To su tvoji zaboravljeni žirovi“, nasmijao se Zeko. „Postali su mali hrastići.“
Rita je otvorila usta. „Znači, ja sam… posadila šumu?“
„Cijelu malu šumu“, rekao je Zeko.
Od toga dana Rita se više nije ljutila na sebe kad nešto zaboravi. Samo bi se nasmijala i rekla: „Možda sam upravo posadila još jedan hrast.“
🌳 Kraj 🌳
🌱 Mala pouka
Ponekad i ono što zaboravimo napravi nešto lijepo – priroda nam uvijek nešto vraća.
💬 Razgovarajmo
- Zašto Rita nije mogla pronaći svoje žirove?
- Što je izraslo iz zaboravljenih žirova?
- Što bi ti posadio/posadila da izraste nešto veliko?
