Medo Trapko i pčelice
Originalna priča Čudesne Šume · 2 min
Najljepše je kad priču čitate vi 💛
Medo Trapko naišao je na košnicu u starom stablu. Iz nje je mirisao med – sladak, zlatan, divan.
Bez razmišljanja gurnuo je šapu u košnicu. „Zzzzzz!“ Izletjele su pčelice, ljute i bučne. „Zzz! Tko nam to uzima med?“
„Joj, joj!“ vikao je Medo i bježao kroz šumu dok mu je jedna pčela zujala za ušima.
Sjeo je kraj potoka i hladio njušku. „Zašto su tako škrte?“ gunđao je.
Pčelica Zuzi sletjela mu je na koljeno. „Nismo škrte, Medo. Ali taj med radimo cijelo ljeto, cvijet po cvijet. A ti si samo gurnuo šapu, a nisi ni pozdravio.“
Medo se zamislio. „Istina“, priznao je. „Nisam pitao.“
Sutradan je Medo došao do košnice. Pokucao je – tiho, jednim prstom. „Dobar dan, pčelice. Bi li mi, molim vas, dale malo meda? Mogu vam zauzvrat posaditi cvijeće.“
Pčelice su se pogledale. Zuzi je zazujala: „Dogovoreno!“
Medo je posadio cijelu livadu suncokreta, lavande i djeteline. Pčelice su bile presretne. A svake večeri, na rubu košnice, Medo bi našao malu zdjelicu meda – s cvjetićem na vrhu.
„Med je slađi kad ti ga netko daruje“, rekao je Medo, polizavši šapu.
🌳 Kraj 🌳
🌱 Mala pouka
Ono što je tuđe najprije zamolimo – tada se daje od srca.
💬 Razgovarajmo
- Zašto su pčelice bile ljute na Medu?
- Što se promijenilo kad je Medo pitao?
- Kako ti zamoliš nešto što nije tvoje?
