Medo Trapko pjeva u zboru

Originalna priča Čudesne Šume · 2 min

Najljepše je kad priču čitate vi 💛

U Čudesnoj šumi osnovan je zbor. Zeko Hop pjevao je visoko, sovica Hu tiho i nježno, a vrapci su cvrkutali kao zvončići.

Medo Trapko je također htio pjevati. Otvorio je usta i zapjevao: „BRUUUUM!“

Svi su prestali. Vrapci su odletjeli s grane. Zeko si je pokrio uši.

Medo se zacrvenio do vrha njuške. „Moj glas je ružan“, rekao je tiho. „Bolje da ne pjevam.“ I krenuo je kući.

„Čekaj!“ viknuo je žabac Kreko. „Medo, tvoj glas je dubok kao bubanj. A svakom zboru treba bubanj!“

Kreko je okupio zbor. „Slušajte. Zeko pjeva visoko, Hu tiho, vrapci brzo… a Medo će pjevati – bum, bum – kao srce pjesme.“

Pokušali su. Zeko je pjevao: „Laaa-laaa!“ Vrapci: „Čiv-čiv-čiv!“ A Medo je, ispod svih njih, polako brundao: „Bum… bum… bum…“

Odjednom je pjesma zvučala potpuno drukčije. Bila je puna i topla, kao da je cijela šuma zapjevala.

Kad su završili, svi su zapljeskali – i zečevi, i ježevi, i stara kornjača Tvrdica.

Medo se smiješio od uha do uha. „Znači, moj glas nije ružan?“

„Tvoj glas je naš bubanj“, rekao je Kreko. „Bez tebe pjesma ne bi imala srce.“

🌳 Kraj 🌳

🌱 Mala pouka

Svaki glas je važan – i onaj koji ne zvuči kao ostali.