Prvi snijeg

Prije spavanja sam još jednom pogledao kroz prozor. Već je sve zabijelilo i vidi se kao da je dan, a tek je prije sat vremena počeo padati snijeg.

Pripremio sam dva para rukavica, šal, kapu i saonice. Jedva čekam da ih sutra odvučem na brijeg.

Padaju velike pahulje, kažu da će padati cijelu noć. To je prvi snijeg ove godine i čekao sam ga jako dugo. Sad je već kasno i moram u krevet. Treba se strpiti do jutra, ne preostaje mi ništa drugo.

Kad se sutra probudim sigurno će biti do koljena. Prvo ću napraviti jednu običnu grudu, da vidim kakve je kvalitete snijeg. Zatim ću napraviti jednu savršenu okruglu, a onda, onda ću se uputiti na brijeg.

A najviše se veselim na bijelom snijegu ostaviti tragove stopa.

I po putu i kraj puta, na sve strane svuda,

pa kad za mnom netko pođe da ni sam ne zna kuda.

Brijeg je zapravo malen, ali je naš.

Djeca njime vladaju. Zovemo ga brdo.

Igra tamo najliepša je, čak i kad je zima.

A kad snijeg ga prekrije, uvijek nekog ima.

Na sanjkama spuštamo se, pa ih vučemo uz brijeg, o kako samo lako idu kad je dobar snijeg.

I skoro sam zaboravio najvažniju stvar. Zaboraviti tako nešto, kakva bi to bila greška. Na dnu ili na vrhu staze treba napraviti snješka.

Ove godine će biti najveći.

Gurati ću velike grude po snijegu jako daleko. Netko će mi samo morati malo pomoći,

jer nije baš lako jednu na drugu podići.

I moram se sjetiti ponijeti mrkvu. Joj, kol’ko toga moram obaviti sutra… Ali još se moram malo strpiti, strpiti do jutra…